Skip to main content
EN
DE
MK
BS

REVISITING SARAJEVO

DIGITALNI ESEJ
NIKOLE MADŽIROVA

Autobusom putujem za Sarajevo, san putuje uza me. Saobraćajni znaci iscrtavaju puteve poput signalnih svjetala kraj aerodromske piste prilikom slijetanja aviona, jelen sa znaka „divljač na putu” jednoga dana postaće arheološka činjenica kao što su to danas nekad davno ubijene životinje iscrtane po pećinama. Kad autobus prođe kroz neki grad, kao da je prošao kroz tunel – djeca zatvaraju oči, starci govore glasnije, vozač usporava. Ulična svjetla dolaze k nama, sve brojnija i gušća, poput osa koje salijeću napuštenu lubenicu. Prije nego što sam krenuo ka Sarajevu, otac mi je rekao samo jednu stvar: „Slikaj mi one golubove na Baš-čaršiji“. On nikad nije kročio na to mjesto, ali ga je ta slika iz večernjeg TV dnevnika, kad god bi u njemu bilo priloga iz Sarajeva, vraćala nekako mislima u bezbjednu Jugoslaviju. Golubovi više nisu isti, kao ni ukus sladoleda, ni oči prolaznika, ni jeftini suveniri (koji sad dolaze iz Kine, a koji se itekako tiču preskupo plaćene istorije); ali slika golubova s trga dok iznenada polijeću ka nebu u očima mojega oca pokriva sve bombe koje su se s tog istog neba spuštale na grad.

Razmišljao sam o tome što da ponesem sa sobom – jastućić na kojem je aplicirana olimpijska maskota Vučko jednostavno nije u prostoru mog materijalnog sjećanja. Možda to može biti „Sarajevski bluz“ Semezdina Mehmedinovića ili „Sarajevski Marlboro“ Miljenka Jergovića, knjige koje sam čitao u hladnoj sobi kamene kuće u kojoj sam odrastao... Bježao sam od ljudske hladnoće u prazne sobe da bih čitao, bježao sam iz jednog u drugi jezik kako bih bio pravilno pročitan. Izbjeglice sa sobom nose posjedovne listove za svoju imovinu s nadom da će se jednog dana vratiti, ali i fotografije iz porodičnog albuma – u strahu da se nikada vratiti neće. Međ’ nadom i strahom naših vlastitih vremena, najglasnije odjekuju otkucaji časovnika istorije. Iako i sâm često poželim da zauzdam minute, uplašim se kad god vidim časovnik koji ne mjeri vrijeme – a ima ih po svim gradovima. Zamišljam postojanje mape s ucrtanim pokvarenim časovnicima na trgovima i sa po jednom izgubljenom rukavicom, koja ukazuje na svu nemoć otvorenog dlana.

Po gradovima u kojima obitavam premještam se iz jedne ulice u drugu poput raznosača novina ili propagandnih materijala iz supermarketa, iako u rukama imam samo prekinute linije života. Došao sam u Sarajevo poslije teške i duge bitke s kovidom, s obiljem ožiljaka na svojim plućima, koji su na rendgenskim snimcima ličili na linije izgrebane po metalnom krevetu u kasarni. Doktori mi nisu preporučivali let avionom. Možda su smatrali da je vrijeme da se vratim prizemnosti misli, osaznavši prethodno da su se u okviru granične svijesti utisnite u moju sjenku pod bolničkim krevetom naizmjenično, ali i sasvim spokojno, miješali jasni i zatamnjeni svjetovi, za koje sam inače mislio da ih samo smrt ili rat mogu povezati.

Nastavio sam da se prepuštam dugim šetnjama kraj mostova na Miljacki, koji će ostati kao monumenti ako rijeka jednoga dana iščezne, na isti način na koji će implanti u nama nadživjeti naša tijela. Prije dvadesetak godina, kad sam prvi put došao u Sarajevo poslije moje posjete ovome gradu tokom školske ekskurzije iz 1991, smjestio sam se u Hotel „Saraj“, u sobu broj 315; natopljen kišom poput zaboravljene knjige na autoboskom stajalištu. Pljusak je ljuštio glinu s brda i stapao je s Miljackom, ali su se najbliže horizontu, pod tamnim nebom, uzdizale nadgrobne ploče koje su izgledale kao bijele zamrznute munje ratnog užasa. Tada sam u jednom dahu napisao nekoliko stihova, koje nisam nikad imao hrabrosti objaviti, misleći da ću time narušiti ili spokoj mrtvih, ili bol svih onih koji su se klanjali pred njihovom odsutnošću.           

SOBA S POGLEDOM
NA GROBLJE

SOBA S POGLEDOM
NA GROBLJE

Spustio sam dlanove na prozor
dok je zavjesa bacala bore na moje lice,
skrivajući me od mrtvih.
Rijeka je crvena poslije kiše
baš kao što su crvene i oči Božje poslije svih ratova.
Majka i dijete
polako se penju ka groblju,
ne gledajući pri tom jedno drugom u lice.
Tijesna je staza.
Nikoga ne mogu uplašiti svojim koracima
jer tamo nema golubova.
Linije života se
poput pukotina
ocrtavaju na prozoru.

Spustio sam dlanove na prozor
dok je zavjesa bacala bore na moje lice,
skrivajući me od mrtvih.
Rijeka je crvena poslije kiše
baš kao što su crvene i oči Božje poslije svih ratova.
Majka i dijete
polako se penju ka groblju,
ne gledajući pri tom jedno drugom u lice.
Tijesna je staza.
Nikoga ne mogu uplašiti svojim koracima
jer tamo nema golubova.
Linije života se
poput pukotina
ocrtavaju na prozoru.

Sjećam se Vendersovih riječi: „Berlin nije grad, on je, jednostavno, lokacija”; riječi su to koje se mogu uzidati u temelj bilo kojeg grada koji je prevazišao svoju prostornost i pretvorio se u ritual življenja. U Sarajevu se moraš istinski izboriti za to da bi se osjetio usamljenim – jer topli pogled prolaznika, čak i svih onih Sarajlija koji su napustili grad, živi nad tobom poput ptice koja nikad ne napusti obrise vidokruga u kojem je i gnijezdo njeno svijeno. Ovoga puta izbjegavam da odem u neki od muzeja jer se bojim njihove postojanosti. Krećem se ulicama koje čuvaju sjenke dviju velikih imperija, osluškujem korake s kaldrme i predskazujem daljine. Bilo je vrijeme Sarajevskog filmskog festivala, a ja sam pokazivao dokumente o preležanoj bolesti, koji su bili pouzdana karta za ulazak u svaku filmsku salu. Antitijela pomažu ovom mojem tijelu u cjelini da bezbjedno prelazi granice stvarnosti. To što sam gledao smrti u oči otvorilo mi je vrata imaginarnih filmskih svjetova. U Sarajevu sam porazgovarao s Vendersom o dinamici prostorâ, te o njihovom živom svjedočenju kad je riječ o uvijek davno prošlom i iluzornom prisustvu ljudi i procesa.

On najprije traga za horizontima prostora, a potom u dubinama neistraženih prostornosti kopa za pričom. Prvo prostor, poslije toga priča. Postoji li priča bez prostora, postoji li bestjelesna bol, postoji li buđenje bez nesanice? Na kraju je ostavio poruku: „Pjesnici su nam nasušno potrebni kako bi nas natjerali da razumijemo svijet.” Ipak, ni sâm ne mogu razumjeti ubistva, iako sam danonoćno zahvaljujući njima prikupljao poene u zagušljivim prostorijama za igranje video igrica, ispunjenim do posljednjeg mjesta djecom koju poodavno niko nije zagrlio. Rekao sam to više puta – bespomoćno se osjećam pred ratovima, pred tom uniformisanosti smrti, pred nemogućnošću da se umre u osami. Izmjenjuju se stihovi koji bi mogli postati pristojni epitafi ljudima, gradovima, vjeri u tišinu. Rat nema svoje negacije, ali u miru ima i nemira, a poezija je njegova ljubavnica – ljubavnica unutrašnjih bitaka koje vode jezici strahova i zaključane uspomene. Usred rata poeziju osjećam kao vjetrenjaču koja otjelovljuje vjetar, a koja, zapravo, ima želju da ga preusmjeri.            

            U Sarajevu sam se sreo s dragim prijateljima – popio sam kafu, avgustovskim suncem dogrijanu: s Miletom, Semzedinom, Farukom, Asmirom, sa Saidom, s Bjankom… Ostao je dogovor s Dževadom da to bude „jednog dana” i u „jednom gradu”, a Ferida mi je kupila kartu za koncert Damira Imamovića u dvorištu Botaničkog vrta, nad kojim je lebdjela besprostornost planetarne sevdalinske melanholije, u trenucima u kojima su se sve bitke među korijenjem okolnih biljaka vodile u tišini, pod zemljom. A kakvo korijenje ima onaj što odlazi i vraća se, kolika je tuga onoga koji slavi to što se oslobodio prethodnog rata, usred nekog novog koji se upravo razbuktava?

Te noći gotovo da nisam ni spavao. Bilo je tako i tokom drugih večeri u kojima sam se pokušavao navići na mehaničko kretanje ventilatora i u kojima sam tonuo u tišinu klavira, iza kojeg se skrivao glasni usisivač. U gluvu zoru upinjao sam se da oslušnem buku grafita s obnovljenih zidova ili da čujem kako čistači ulica odnose pobjedu nad kapcima noćne tame.

Nisam pisao, disao sam. Želio sam da budem svjedok novom buđenju, da prođem kraj bar dva prazna kontejnera kako bih osvjedočio prazninu svih početaka. Sarajevo je bilo prva destinacija na koju sam pošao s ožiljcima na plućima, s ožiljcima koje sam osjećao kao novoiscrtane mape gradova uz daleka mora, prošarana tragovima koje ostavljaju brodovi što neprestano  pristižu i odlaze. Dok smo bili mali, gradili smo na plažama gradove od pijeska, gradove bez imena, bez ulica; a ipak smo sanjali o tome kako u njima živimo. Ničeg danas nema od tih gradova. Sve što je ostalo su riječi moje bake koja je govorila da se za kamen koji se stalno premješta – mahovina ne hvata. Kad god tonem u san, osjetim kako mi čitavo tijelo mahovina obavija. A rat spava. 

Draga Monik,

Bezopasne su rijeke po geografskim atlasima. One se tamo ne izlivaju iz korita i ne nose svojim tokom leševe dok traju ratovi. Samo se stidljivo dodiriju s državnim granicama, kolebljivom rukom iscrtanim.Vulkani po atlasima spavaju i kad su aktivni: izdižu se poput nadgrobnih spomenika nad gradovima čije su zgrade iznikle na temeljima zaborava. Jezik prirode – metafora nema; ali je svaka dubina i eruptivnost u njoj opasna kao i u poeziji. Pišem ti iz Sarajeva, čija rijeka istu tišinu pronosi vijekovima pod mostovima svojim – pod tim keloidnim izraslinama strpljenja. Kažu da je upravo strpljenje najbolji lijek za sve smrtonosne bolesti, kao i za sjećanja. Nikad strpljenje nisam smatrao pasivnošću ili davanjem prostora nekakvom kaskanju za suštinom, na isti način na koji ni na tišinu nisam gledao kao na tamnu stranu riječi. Tišina proširuje prostor, nagoni me da se probudim usred njene glasne opačine koja pristiže odasvud: iz bolnica, s trgova ispunjenih ljudima koji protestuju, s trgova pretpanih turistima i s fontana na tim istim trgovima, čija su dna prekrivena kovanim novcem koji se davno odrekao svoje monetarne vrijednosti. Tišina mi dozvoljava da čujem korake svog sina čak i dok spava, da oslušnem strpljive otkucaje zidnog časovnika ili onog drugog koji nosim u grudima. Tako pristupam svakom novom gradu u koji ulazim – zastanem bez riječi i zvuka pred svaku tablu na kojoj je ispisano ime neke ulice, poput kakvog arhetipskog doživljaja urbanog prostora. U imenima ulica pokušavam naći nešto što mi je poznato, kao što se upinjem da u svakom licu nepoznatog prolaznika otkrijem usamljenost koja mi je dobro znana. Savremeni gradovi, za razliku od onih antičkih, imaju više kapija nego što je strana svijeta; kao što i mi sami imamo više ključeva nego domova. Svakim novim odlaskom, povećava se i broj ključeva u mojim rukama za brave na vratima koja ne mogu da otvorim. Dok ti pišem, gledam slike ljudi koji u strahu napuštaju svoje domove praznih dlanova, s prazninom u očima. Bježanje od onoga što nam je poznato daleko je opasnije i bolnije od bježanja od nepoznatog. Svijet nas je podučio tome što su daljine pred nama, a što bliskost u nama, što je bol, koju oblikujemo na osnovu principâ istorijske cikličnosti – s namjerom da je lakše prihvatimo. Ponekad mi se čini da je pjesnička percepcija vremena nešto poput dubokog ožiljka urezanog u selektivno pamćenje istorije. Je li moguće u bjekstvu prepoznati početak, a ne pustoš? Da li najljepše drveće raste nad grobovima na čijim spomenicima nisu ispisana imena? Koje je pismo ubijeni vojnik čuvao u džepu prije nego što je kiša pretvorila riječi u mala jezera? Ovakva pitanja istorija neće postaviti jer ona, zapravo, i postoji da bi stalno nudila različite odgovore u odnosu na jednu istu stvarnost, na istovjetnu sadašnjost. Dijelim osjećanja sa svima onima koji od srušenih zidova vlastog bjekstva treba da izgrade dom i koji svoje tijelo ne mogu smjestiti u šator svakodnevnih rituala. Dok sam bio dijete, maštao sam o tome da ću odjednom moći postati dovoljno visok kako bih mogao dohvatiti kvaku na vratima u trenutku kad primijetim da je počeo da pada snijeg; a moj djed je istovremeno maštao o tome da će moći da se sagne kako bi me pomilovao po kosi. Između tih stanja uzdizanja i padanja gradim svoj dom ranljive stvarnosti koji ću napustiti, nesiguran. Čovjek može otići i po nekoliko puta, ali se vratiti može – samo jednom

Tvoj Nikola
Avgust 2021, Sarajevo  

 

Prvi puta objavljeno u manuskripte 233 (2021)

Prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Nikola Madžirov (pesnik, esejista, prevodilac) rođen je 1973. u Strumici u porodici koja je izbegla iz Balkanskih ratova. Njegove su pesme prevođene na više od četrdeset jezika i širom sveta nagrađivane, uključujući i nagradu „Hubert Burda” za zbirku Premesten kamen (2007. god). Nemačko izdanje te zbirke izdala je kuća „Hanser Verlag” u svojoj prestižnoj ediciji Lyrik Kabinett. Madžirova su prevodili Luiz Glik, Marko Pogačar, Ana Ristović i mnogi drugi. Kao esejista, pisao je za mnoge međunarodne časopise. Jedan je od koordinatora međunarodne pesničke mreže sa sedištem u Berlinu, Lyrikline, kao i urednik Stremež-a, jednog od najstarijih makendonskih književnih časopisa. Američki džez kompozitori Oliver Lejk, kao i Majkl Lig i Beka Stivens, komponovali su muziku na osnovu njegovih pesama. Književne stipendije su Madžirova odvele na raznorazna mesta, uključujući i Ajova Siti, Pariz i Berlin.

 

Fotograije: © Nikola Madžirov
Fotografija Nikole Madžirova: © Dirk Skiba

Voditeljica projekta: Barbara Anderlič
Design: Beri